Kamera snima, smještena iznad umivaonika. Židovkama, Arapkinjama i kršćankama šamponira se kosa jednoj nakon druge.
Dobrodošli kod Fifi, frizerke za žene u Haifi u Izraelu.
Dok redateljica pere kosu svakoj od klijentica, odgovaraju joj na pitanja: u njenim su rukama punim pjene. Kod Fifi ulazimo u intimni „mjehur sapunice” zato što ovdje možemo otvoriti svoja srca.
I samo pazite, ovdje se ne govori o nasilju i politici.
Redateljica: Iris Zaki
Urednik: Tal Cucirel
Muzika: Souad Zaki
Prijevod: Zoran Dugorepec, Karlo Solina
Intervju
Iris Zaki Redateljica
„Klijentice su jako povezane s tim mjestom. To je središte njihovog društvenog života. Ono je kao autobusna stanica!”
- Reci nam nešto o sebi, Iris.
Odrasla sam kao Židovka u Haifi u Izraelu. Uopće nisam znala da ću snimati filmove. To mi nije bila namjera; to nije bio put koji sam planirala slijediti.
Studirala sam medije i komunikaciju, radila sam malo na MTV-u i na glazbenim kanalima, a onda sam u jednom trenutku napustila Tel Aviv, negdje kad sam imala 31 godinu te sam otišla u London. Tamo sam počela studirati režiju dokumentarnih filmova.
Za doktorski studij u Londonu snimila sam film Moje košer smjene u židovskom hotelu u kojem sam radila kao recepcionarka. Film je o razgovorima koje sam vodila s gostima. Nisam htjela dovoditi snimatelje, niti sam htjela biti iza kamere, pa sam stavila kameru na stativ i vratila se radu na recepciji. To je postao moj vlastiti stil intervjuiranja, koji sam kasnije nazvala „napuštena kamera”. Tada sam odlučila da je to ono čime se želim nastaviti baviti.
I to je bila moja stvar od tada do sada: svoje filmove vidim kao putovanja na kojima učim više o sebi. Nije da nađem zanimljivu temu i odlučim „okej, napravit ću film o tome i snimiti ga dok intervjuiram ljude”. Ne. Za mene uvijek postoji nešto što stvarno želim istražiti, a to uključuje i mene samu.
- Tvoj drugi film, „Fifin frizerski salon”, osmišljen je na isti način kao i prvi: kamera je fiksirana, ti tamo radiš kao zaposlenica, navodiš ljude da pričaju…
Za svoj doktorat željela sam istražiti ovu dokumentarnu tehniku, tako da je u osnovi ideja za moj drugi film bila vidjeti kako bi funkcionirao u drugom okruženju, na drugom mjestu.
Ipak sam htjela negdje pronaći posao, jer smatram da ako sam stalna zaposlenica na radnom mjestu, tu imam i funkciju, nije da samo snimam film. Moj je cilj pružiti uslugu, a usput će biti razgovora, organskih, koji izviru iz slučajnih susreta, bez potrebe za pripremanjem pitanja.
- Kako je kod Fifi nastao ovaj projekt?
Odlučila sam snimiti svoj drugi film u Haifi, mom rodnom gradu, i željela sam istražiti arapsku zajednicu jer s njima nisam imala nikakvih odnosa.
Nisam htjela hotel i recepciju. Tražila sam drugačiju vrstu posla, neki posao s fizičkom vezom; onda sam razmišljala o frizerskom salonu i o tome da šamponiram klijentice. Pomislila sam u sebi: „To je jako kul ideja, nitko to prije nije napravio, ali… kako ću, dovraga, to učiniti?”
Bila sam u malom obilasku četvrti Wadi Nisnas i netko mi je rekao za Fifin frizerski salon: sljedeći sam dan otišla tamo. Bila sam jako sramežljiva, puno sam se ispričavala što sam cijelo vrijeme pred njima, ali one su bile jako drage i otvorene prema toj ideji.
To je mjesto bilo upravo ono što mi je trebalo. Bilo je vrlo toplo, vrlo domaće i bilo je puno prometa. Puno žena ide tamo godinama, stvarno vjeruju frizerkama. Klijentice su jako povezane s tim mjestom, to je središte njihovog društvenog života. Ono je kao autobusna stanica!
- Reci nam nešto o tehničkoj strani filma. Pretpostavljam da je klijentice zastrašivala kamera koja je gledala u njih…
Planirala sam stativ, ali nije išlo. Zatim sam svako jutro stavljala kameru na platformu iznad umivaonika.
Rekla sam klijenticama da je to samo za sveučilište, možda za festivale. Nisam ih pokušala navesti na snimanje. Ako išta, bilo je obrnuto! Rekla sam „ne morate”, ali frizerke su bile jako zainteresirane, pokušavale su svima reći „slušajte, ova djevojka je tako slatka, radi doktorat, trebale bismo joj pomoći”.
I budući da sve one stvarno tretiraju frizerke kao obitelj, i mene su tretirale kao obitelj. Nisu sumnjale u mene, vjerovale su mi.
„Kada skinete neke slojeve, vidite da ljudi samo žele živjeti svoje živote.”
- Dakle, nakon što si bila hotelska recepcionarka, naučila si šamponirati?
Bio je to izazov, jer kad sam počela bila sam jako zabrinuta! Vrlo je teško to napraviti kako treba: je li prehladno ili prevruće? Ne u uši. Ne u oči. Morate biti dovoljno grubi za učinkovito šamponiranje, ali ne previše grubi. I uvijek imate nekoliko ljudi koji čekaju na red, tako da je također vrlo stresno!
Ali na kraju je sve uspjelo, jer si zaokupljen radnjom, nečim što radiš. Razgovor nije naš primarni fokus, tako da riječi lakše izlaze; ja nešto radim i one nešto rade.
- Fifin salon izgleda kao oaza, mjesto gdje se političke nedaće ostave zajedno s kaputom…
Klijentice u ovom frizerskom salonu uopće ne pričaju o politici. Pričaju o svemu osim o politici. Pričaju o dijetama, praznicima, muškim problemima, djeci, o svemu, ali ne o politici. O tome se jednostavno ne priča, jer to jest nešto što tamo razdvaja zajednice. Bila sam frustrirana jer sam htjela pokazati napetost, ali sam na kraju pokazala podtekst.
Dopustila sam da se politička tema malo uvuče u razgovor. Na primjer, netko me pitao “Zašto ovdje snimaš film?” Rekla sam “Ja sam Židovka, odrasla sam ovdje, ovo je arapski frizerski salon i nikad nisam upoznala Arape” (jer, u Izraelu se Arape ne upoznaje), a to je već politička izjava.
Ali nisam rekla ništa kao „dobro, razgovarajmo danas o okupaciji!”. Stvari su došle organski. Na to je utjecala i moja priroda: vrlo sam otvorena, govorim stvari ljudima u lice. Ne suzdržavam se, tako da sam uspjela pokrenuti teške teme, ali mislim da bih ih pokrenula i da nije bilo kamere.
- Tvoj je dokumentarac prikazan na desecima međunarodnih filmskih festivala i dobio je brojne nagrade. Bavi se lokalnom situacijom, ali ima univerzalnu poruku.
Ovaj maleni film mogao je biti snimljen bilo gdje. Univerzalan je jer se radi o zajednici koja se sastoji od različitosti, a opet je povezana. To je primjer da kad u vrlo uznemirujućoj stvarnosti skinete neke slojeve, vidite da ljudi samo žele živjeti svoje živote.
Širom svijeta mnogo ljudi zanima što se događa u Izraelu. Na neki način, misle da znaju što se ovdje događa, ali to je više kao vrlo velika slika; tek kad priđeš bliže, vidiš neki detalj.
Situacija u Izraelu vrlo je problematična, u tijeku je okupacija te je stvarnost za Arape vrlo tužna i tragična, ali mislim da otkrivanjem mnogo delikatnijih, suptilnijih slojeva povezanosti među ljudima zapravo možemo pomoći napredovanju prema boljem razumijevanju situacije.
- Koji su ti sada planovi?
Moj novi projekt zove se „Egipat, ljubavna pjesma”. Radi se o ljubavnoj priči moje bake i djeda.
Moja baka bila je poznata židovska arapska pjevačica iz Egipta. Udala se za glazbenika muslimana s kojim je dobila sina, mog oca. Radi se o mom identitetu, ovaj put na vrlo izravan način, budući da sam jednom četvrtinom muslimanska Arapkinja.
Na kraju sam koristila tehniku „napuštene kamere”, a ovaj put razgovaramo samo ja i moj otac. Naravno, tu je i ekipa sa mnom, ali oni su sve montirali prije nego što su nas dvoje ostavili same i snimali na daljinu. Kamere su postavljene, stative nitko ne dira, nema zumiranja, sve je fiksirano. Oni ne rade oko nas, to nam omogućuje privatnost, intimnost, onoliko koliko je moguće ispred kamere, ali psihološki je bitno da ne vidite ljude kako stoje i bulje u vas.
- Reci nam nešto o 99 i o podslovljavanju tvog filma na mnoge jezike, posebno na novi jezik na našoj stranici: arapski?
To mi se jako sviđa! Jer, u biti, vjerujem da je jezik barijera. A za ljude kojima engleski nije prvi jezik, čak i ako ga razumiju, čitanje engleskih titlova drži ih na distanci od onoga što gledaju. Ukratko, kada čitate stvari na vašem vlastitom jeziku, um i srce vam lakše prihvaćaju sadržaj.
Ovo je film koji stvarno želim da pogledaju ljudi iz arapskih zemalja. Primam puno poruka na društvenim mrežama, od ljudi iz arapskih zemalja kao i od Palestinaca koji mi govore koliko su naučili iz mog filma i koliko je važan.
Jezik je nešto što stvarno povezuje. Voljela bih da sam u Izraelu, kao Židovka, naučila standardni i govorni arapski. Što se mene tiče, kad sam čula da će moj film biti preveden na arapski, stvarno mi je bilo toplo oko srca.