Od glave do pete u bijelom zaštitnom odijelu, s rukavicama do lakta i plinskom maskom preko cijelog lica; Donovan kreće na posao.
„Forenzičko čišćenje podrazumijeva uklanjanje krvi, dijelova kosti, kože, crva, muha – sve što tijelo ostavlja. Sve mora nestati kada ja odem,” kaže nam.
Sa sijedom kosom zavezanom u rep i savršeno ispeglanim odijelom, Donovan čisti mjesta zločina u Meksiku; zanimanje kojim se bavi već 20 godina, zanat koji je svladao sam samcat čitajući mnoge knjige.
Ožalošćene obitelji zovu ga da očisti spavaću sobu, dnevnu sobu, kuhinju ili kupaonicu. Poput dobronamjernog duha, Donovan prolazi njihovim životima, omogućuje im da se ponovno povežu sa domom i predmetima svojih voljenih i da pravilno počnu žaliti.
„Kada god odem, raspoloženje se popravi”, kaže.
Redateljica: Louise Monlaü
Urednik: Julien Demond
Produkcija: Ladybirds Films, The New York Times Op-Docs, Lara Orsoni, Julien Chouvet, Andrew Blackwell, Regina Sobel, Fernanda Ballesteros
Muzika: Maxence Dussère
Dron: Santiago Arau
Zvuk: José Miguel, Gildas Mercier
Prijevod: Zoran Dugorepec, Karlo Solina
Intervju
Louise Monlaü Redateljica
„Začetak ovog projekta bio je telefonski poziv jedne večeri u prosincu 2018. i glas – miran i prodoran. Glas koji priča priče, čija vas melodija i ton odvode na putovanje.”
- Molim te, Louise, predstavi se.
Rođena sam u Parizu i tamo sam provela veći dio djetinjstva. Međutim, sa sedam godina otišla sam živjeti tri godine s majkom u Ouagadougou u Burkinu Faso. U to je vrijeme išla s mojim očuhom koji je ondje napravio rezervat za životinje.
Fantastično sam se provela, bilo mi je to prvo svjetsko iskustvo. Vjerojatno je odatle potekla moja znatiželja za kulturama drugačijima od moje, kao i moja ljubav za putovanja i avanturu, a i moja neprestana potreba da se maknem s poznatih mjesta i otkrijem nove priče.
Nakon toga diplomirala sam sociologiju, ekonomiju i političke znanosti, a potom i međunarodne i europske studije na sveučilištu Sciences Po Grenoble. Lako je pretpostaviti da moj studij baš i nema veze s poslom kojim se danas bavim, no doista me dobro pripremio za snimanje dokumentarnih filmova. Stekla sam određeni stupanj novinarske upornosti, analitički okvir i koje alate trebam da se bavim svojim temama, pišem o njima, vodim intervjue, itd.
Nakon što sam diplomirala, počela sam učiti o fotografiji tako što sam se bavila raznim povremenim poslovima i pripravničkim praksama vezanima za svijet fotografije i novinarstva. Godine 2014. preselila sam se u Mexico City s ciljem da tamo ispričam priče. S kamerom sam proputovala zemlju od sjevera do juga i tada sam počela snimati!
Fotografija me naučila kadrirati, igrati se svjetlom, graditi priču. Putovanjima u mnoge zemlje uspjela sam uroniti u živote mnogih ljudi i uhvatiti njihovu svakodnevicu. Zato snimam na isti način kao što bih fotografirala: za mene su te dvije discipline usko povezane.
- Kako je nastao ovaj film?
Začetak ovog projekta bio je telefonski poziv jedne večeri u prosincu 2018. i glas – miran i prodoran. Glas koji priča priče, čija vas melodija i ton odvode na putovanje. S druge strane linije bio je Donovan, čiji sam broj našla na njegovoj Facebook stranici koja je imala vrlo jednostavan naziv „Donovan Tavera, forenzički čistač Mexico Cityja”.
Razmijenili smo par rečenica telefonom i pokušala sam saznati nešto više o njegovom poslu i životu, o njegovom karakteru, no skromnost i sramežljivost oboje su nas kočili. Zbog te misteriozne „komunikacijske paralize” očajnički sam htjela saznati više i, dva tjedna kasnije, bila sam na avionu za Mexico City.
- Kako si se osjećala na snimanju „scene čišćenja”?
Plan je bio snimiti „scenu čišćenja” iste noći kad sam prvi put upoznala Donovana. Pitala sam se na kakav ćemo zločin naići, na kakvu priču, na kakvu dramu… Hoće li biti puno krvi? Hoće li biti muha? Počela sam razmišljati o uvjetima snimanja, mirisu…
Od prvog telefonskog poziva do mog prvog susreta s Donovanom sve se dogodilo tako brzo da nisam imala vremena zapitati se hoću li moći podnijeti snimanje tako šokantnih situacija u tako izvanrednim okolnostima. Nisam znala hoću li fizički i psihički moći podnijeti ono što ću vidjeti, osjetiti, dodirnuti… sve dok i dalje snimam.
Prvo snimanje te večeri bilo je teško. Najprije tehnički, jer sam se morala zaštititi od svih potencijalno opasnih bakterija na tom mjestu. Opremila sam se zaštitnim odijelom i maskom preko cijelog lica zbog koje je svaki pokret i svaki udah bio bolan i težak. Također je bilo emotivno teško, posebno zbog raspoloženja i jasne prisutnosti pokojnice koja je još lebdjela u zraku i tuge rodbine tijekom čišćenja.
„Htjela sam stvoriti osjećaj intimnosti, kao da smo usko povezani, kao da dijelimo zajedničku tajnu.”
- Donovanov je posao u najmanju ruku neobičan. Kako zapravo funkcionira ova profesija?
Donovana izravno kontaktiraju ožalošćene obitelji nakon što bolničari i policija obave svoje, i još važnije, nakon što dovrše istragu, ako do nje dođe. Od smrti osobe, najčešće u tragičnim okolnostima, do završetka istrage mogu proći tjedni ili čak mjeseci. To je za obitelji jako, jako dugo jer se ne mogu vratiti na mjesto gdje se dogodila tragedija.
Donovan je kao neka vrsta osloboditelja, a obitelji ga izravno plaćaju. Iznos varira ovisno o broju sati koje provede čisteći.
Profesija forenzičkog čišćenja potpuno je legalna. Za svako čišćenje Donovan mora slijediti dugotrajan proces. Na primjer, mora se obratiti vlastima kako bi utvrdio je li istraga dovršena i kako ne bi ugrozio nijedan dokaz.
- Kako je Donovan ušao u ovaj posao?
Donovan je potpuno samouk. Rekao nam je da je počeo čitanjem knjiga iz kemije kako bi naučio nešto o različitim smjesama. Često posjećuje specifičnu ulicu antikvarijata u Calle Doncelesu, u povijesnom središtu Mexico Cityja. Pretražuje prašnjave police i satima se zadržava u sekciji za kemiju, prepisujući smjese, otopine i formule koje mu se čine zanimljivima.
Također, u malom dvorištu iza svoje kuće Donovan je podigao svojevrsni laboratorij gdje radi testove. Radi svoje vlastite kemijske smjese koje koristi za čišćenje.
- Kakav je njegov odnos sa smrću? Kako se on štiti od svega toga?
Donovan je vrlo nejasan čovjek. S jedne strane ima gotovo kirurški pristup svom zanatu. Način na koji priča o tome, način na koji barata svojim alatom, način na koji čisti mjesta zločina… Moglo bi se reći da je gotovo opsjednut.
S druge je strane vrlo duhovna osoba. No nisam sigurna je li on toga svjestan ili bi li to potpuno prihvatio. Ono što nam u filmu otkriva o svom odnosu i poštovanju prema krvi, odnosno o svom snu koji se ponavlja, dovoljno govori o njegovom osobnom angažmanu i duhovnosti.
No, Donovan nam je o svemu tome pričao u pauzama tijekom naših intervjua, unatoč tome što je kamera još uvijek snimala. Njemu te anegdote nisu bile zanimljive, no ja sam smatrala da pogađaju u samu srž filma! Pitala sam ga smijem li te snimke dodati u film jer su bile dirljivo duboke. Odgovor je bio jednostavan: „Da, ali ne vidim zašto bi to ljude zanimalo…”.
- Veliki dio filma snimljen je noću. Zašto si se odlučila za ovaj estetski izbor?
Ima nešto fascinantno u noći. To je trenutak kada se čini da je sve moguće, da je vrijeme za ono zabranjeno, za prijestupe. U kolektivnoj mašti noć je i teren kriminalaca. Svidjela mi se ideja povezivanja Donovanovog posla s ovim vremenom za zločine. Jedno je rezultat drugoga, oboje su istinski povezani.
Također sam htjela istaknuti neku vrstu neobičnosti, istu onu neobičnost koju vidim u Donovanu. Snimanje noću naglašava tu neobičnost. Htjela sam da noć čvrsto stisne gledatelja, da se stvori osjećaj intimnosti, kao da dijelimo zajedničku tajnu.
U praktičnom smislu, ispada da Donovan živi i radi noću. Noću čisti sva mjesta zločina i obično ne ustaje do podneva. To me kod njega odmah fasciniralo.
- Možeš li nam reći nešto o produkciji filma?
U početku sam ovaj film financirala potpuno sama. U to sam vrijeme živjela u Parizu, imala sam nešto ušteđevine i došlo mi je da odem u Mexico City na mjesec dana kako bih upoznala Donovana.
Moj san, moj cilj bio je da moj film jednog dana bude prikazan na platformi Op-Docs New York Timesa, no to je bio moj prvi film, a nisam imala nikakvih kontakata s njima!
Otišla sam u Mexico City istražiti lokaciju i snimiti prvu najavu. Nakon što sam to snimila, jednostavno sam kliknula na „Pošalji svoj film” na platformi Op-Docs, predložila svoj projekt i čekala… šest mjeseci da bih dobila odgovor. I bili su zainteresirani! Poslije mi je potporu pružila produkcijska kuća Ladybirds Films. Vratila sam se u Mexico City na tri tjedna kako bih završila film i konačno ga poslala New York Timesu.
Većinu mojih filmova montira moj brat, koji ima mnogo iskustva. Rad s njim u ovoj fazi produkcije vrlo mi je važan. Uz njega se osjećam slobodno i samopouzdano – usuđujem se isprobavati. Montaža je obično ključni trenutak u stvaranju filma, a može biti vrlo zeznuta, stoga mi je jako važno da sam u dobrom okruženju!
- Koji su tvoji trenutni projekti?
Radim na dokumentarnoj seriji i igranom filmu. Još uvijek sam u fazi pisanja za oba. Otkad sam snimila Donovana, moj drugi kratki film Rocío i ja objavljen je na web stranici New Yorkera i pridružila sam se Al Jazeeri da snimim kratki film o plesačima aktivistima u Lagosu u Nigeriji! Bilo je to nevjerojatno iskustvo!
- Nekoliko riječi o „99” i višejezičnom podslovljavanju tvog filma?
Kada sam počela režirati, gledala sam puno filmova na „99”. Bio mi je to veliki izvor inspiracije, bilo da se radi o režiji, estetici ili temama! Uživala sam dok sam ih istraživala.
Jako sam sretna što je Donovan sada pronašao svoj dom na „99”. „99” je prekrasan projekt koji redateljima pomaže da ožive svoje filmove i podijele ih sa što više ljudi. Iako su procesi produkcije i distribucije općenito dugi, a put do stvaranja i oživljavanja filma često je pun prepreka, prisutnost projekta kao što je „99” prava je blagodat i važan instrument za redatelje.
Sviđa mi se to što je sada dostupna višejezična verzija Donovana, da se otkriva i obraća drugim kulturama, da se prostire izvan granica i ima globalniji doseg!
- Postoji li određeni film na „99” koji ti se svidio?
Jako mi se svidio Blood Rider. Spremala sam se za snimanje u Nigeriji kad sam naišla na njega! Omogućio mi je da planiram unaprijed, da osjetim i počnem shvaćati mjesto na koje idem. Po mom mišljenju, lijepo predstavlja atmosferu Lagosa, grada koji se širi, čije srce kuca kao u nijednom drugom gradu na svijetu. Napetost koja izvire na tom mjestu jedinstvena je i film je savršeno utjelovljuje u scenama s motociklom od kojih se diže kosa na glavi. Skoro prestanete disati! To je remek-djelo režije i montaže.
