Korejci se mogu roditi u Samsungovom rodilištu, studirati na Samsungovom sveučilištu, navijati za bejzbolski tim Samsung Lions na Samsungovom stadionu, zabaviti se u Samsungovom zabavnom parku sa Samsungovim mobitelom u džepu…
U Južnoj Koreji, Samsung je država unutar države. Ta malena tvrtka uvoza i izvoza koju je osnovao Lee Byung-Chul u 1938. u zadnjih 80 godina postala je glavnom korejskom tvrtkom. Ova je tvrtka zaslužna za 20% korejskog BDP-a.
Zbog njegove orvelovske sveprisutnosti dobio je lokalni nadimak „Republika Samsung”.
Redatelj: Romain Champalaune
Glas: Sung-Yin Youn
Posebne zahvale: Heo Jin-woo, Jeong Hyun-wuk, Lee Yejin, Hong Jee-soo, Kim Min-ha, Christian Oey, Malaz Kserawi, Emily Rae Butterfield, Jean-Baptiste Alary, Martine Bulard and Jodie Clifford
Prijevod: Karlo Solina, Zoran Dugorepec
Intervju
Romain Champalaune Redatelj
„Puno mojih korejskih prijatelja bilo je iznenađeno kad su vidjeli ovaj film. Nisu imali pojma koliki je opseg Samsungove kontrole.”
- Kako si došao do ove točke u svojoj karijeri, Romaine?
Kad sam bio dijete, gledao sam video kasetu filma Jurski park koji je ostavio trajan dojam na mene. Snimio sam vlastite verzije na tatinoj kameri, a koristio sam plastične igračke da stvorim radnju… Zatim sam se u srednjoj školi odlučio za umjetnički smjer specijaliziran za kinematografiju, a poslije toga sam otišao na ekvivalent BTEC diplome iz audiovizualne produkcije. Htio sam se usredotočiti na ono što je za mene bio najkreativniji element – proces montaže filma.
Kako me zvao profesionalni život, promijenio sam smjer i studirao sam fotografiju na Školi Louis-Lumiere, nakon čega sam osam godina radio kao fotoreporter. Ipak, malo po malo, iz fotografije sam se vratio u produkciju dokumentarnog filma.
- Kako je nastao film „Samsung Galaxy”?
Projekt je nastao nakon što sam pročitao članak Martine Bulard u novinama Monde Diplomatique. Novinar je ukazao na moć kojom je Samsung držao južnokorejsko društvo pod kontrolom. To me prosvjetlilo, a kao fotograf, osjećao sam kao da postoje mračni kutovi fotografskog potencijala koji su ostali neistraženi.
Otputovao sam u Južnu Koreju po prvi put na svojevrsnoj misiji da utvrdim činjenice – da razgovaram s prosvjednicima, radničkim sindikatima, a posebno da osobno vidim kako chaeboli (multinacionalne kompanije poput Samsunga, LG-a ili Hyundaija) kontroliraju korejski život. Kad sam se vratio u Francusku, podijelio sam neke svoje fotografije s novinama Le Monde, koje su pristale financirati još izvještaja o toj temi.
Tijekom drugog posjeta uspio sam doći do još informacija fokusirajući se isključivo na Samsung i mukotrpno istražujući svaki „pipak” njegove aktivnosti. Nakon objavljivanja osjećao sam da ima još toga što bih mogao istražiti kroz kinematografiju, pa je kasnije, nakon što sam se vratio, nastala ideja o snimanju filma.
- Pripovjedačica je zapravo izmišljena.
Zašto si odabrao ovu narativnu metodu?
Da, tako je, pripovjedačica je izmišljen lik, ali sve što ona otkriva činjenična je istina. Spojio sam sve intervjue koje sam obavio tijekom pet mjeseci koje sam proveo utvrđujući činjenice, prikupljajući povratne informacije od zaposlenika iz raznih pododjeljaka Samsunga, bivših zaposlenika, studenata, prosvjednika itd. Spojivši te informacije stvorio sam ovaj lik – lik koji je bio potpuno vjerodostojan, pa nije teško povjerovati joj. Ova metoda pisanja scenarija pouzdano je privlačila pažnju i omogućavala je da se međusobno povezane niti lijepo isprepletu.
Pokazati mračnu stranu kapitalizma uvijek je izazov zato što ulazimo u komplicirani, apstraktni ‘sumrak’ koji, iskreno, može biti i dosadan. Stvaranje priče pune problema također može biti zapanjujuće teško, a zupčanici kapitalizma koji vrte naš svijet mogu biti kompleksni za neupućene. Zato sam kroz moćne slike i redateljske rezove želio stvoriti pristupačan, razotkrivajući rad koji izvlači skrivene istine iz dubine financijskog ‘stroja’.
„Fotografije omogućuju ugodnu udaljenost između subjekta i gledatelja. Vrijeme stoji, žurba života je zaustavljena.”
- Bi li ovaj film čvrsto smjestio unutar dokumentarnog žanra, bez obzira na to što je narator izmišljen?
Apsolutno. Iako je Samsung svjetski poznat po elektronici, to je daleko od njegove jedine djelatnosti. Putem svojih 79 podružnica, Samsung je sastavni dio južnokorejskog društva. Stoga je apsolutno moguće roditi se u Samsungovoj bolnici, studirati na Samsungovom sveučilištu, živjeti u Samsungovom stanu sa Samsungovom bijelom tehnikom… Ako želite pobjeći od stvarnosti, možete otići u najveći zabavni park Južne Koreje, Everland – očito dio Samsungovog „carstva”. A ako ni to nije dovoljno, moguće je unajmiti Samsungove dvorane za vjenčanja, uzeti Samsungovo osiguranje ili kupiti Samsungovu odjeću. Ovo je definitivno dokumentarac!
- Kako nepokretne slike, za razliku od pokretnih slika, donose dokumentarcu?
Htio sam stvoriti kontrast između surove stvarnosti i nježnosti kojom je priča ispričana. Fotografije omogućuju stvaranje ugodne udaljenosti između subjekta i promatrača – vrijeme stoji, žurba života je zaustavljena. Istovremeno čujemo mili glas pripovjedačice; kao da nam pjeva uspavanku dok lista stranice slikovnice. Zadovoljstvo nam je secirati svaku sliku vlastitim tempom, pomalo kao da gledamo Bruegelovu sliku.
Kakvu političku poruku nosi ovaj film?
Film pruža uvid u uplitanje korporacija na nacionalnoj razini. Naše misli okreću se Georgeu Orwellu. Ono što nas je tješilo oko njegovog djela bilo je to što je bilo fikcija. Ali „Republika Samsung” previše je stvarna. Ovaj ekstremni oblik kapitalizma koji donosi prosperitet cijele zemlje – ali isto tako i opasnu ovisnost o jednoj tvrtci – paradoks je koji je vrijedan razvoja kroz slike.
Puno mojih korejskih prijatelja bilo je iznenađeno kad su vidjeli film. Nisu imali pojma koji je opseg Samsungove kontrole. U Južnoj je Koreji zaista teško govoriti o tome. Samsung njeguje svoj uzorni imidž i ima dobre veze za to: glavne su novine financijski ovisne o njemu. Koji bi korejski medijski kanal mogao odbiti Samsungove poruke? Novinarstvo u Južnoj Koreji stoga je kompromis koji remeti objektivnost i nepristranost.
U političkim sferama problem je sličan. Godine 2008. g. Lee Kun-hee, predsjednik grupe Samsung, osuđen je za povredu dužnosti, fiskalnu prijevaru, korupciju i pronevjeru. Ali na izlasku sa suda pomilovao ga je bivši predsjednik, M. Lee Myung-bak, u ime “državnog interesa”. Očito je da je Samsung toliko neophodan za južnokorejsko gospodarstvo da su njegovi direktori iznad zakona. Koji bi se političar javno usprotivio privatnim interesima takvog diva, diva o kojem ovisi ekonomska sudbina njihovog naroda?
Bitke koje su svim snagama vodili neki zaposlenici kako bi se industrijske bolesti priznale kao takve ipak su urodile plodom, ali tek nakon višegodišnje borbe! Sindikati su dobili određene slobode, ali to su nesigurni koraci unaprijed i zahtijevaju stalni napor da ne izgube ono što već imaju.
- Koji su tvoji trenutačni projekti?
Upravo sam završio novo istraživanje o radu još jednog multinacionalnog diva, tvrtke Glencore, koja je specijalizirana za sirovine. Također sam u procesu pisanja scenarija za svoj prvi igrani dramski film!
- Nekoliko riječi o 99 i o podnaslovljavanju tvog filma na više jezika?
Sviđa mi se što 99 skida uobičajenu luđačku košulju na engleskom jeziku takozvanih „međunarodnih” filmova. Iako engleski zadovoljava praktične zahtjeve tržišta, to je kulturološka besmislica. Stoga cijenim što 99 uzima u obzir univerzalnu prirodu kinematografije putem poštovanja prema raznolikosti i bogatstvu naših jezika.
- Imaš li nekog posebnog favorita među 99 filmskih kataloga?
„Goodbye Mandima” Roberta-Jan Lacombea pravo je remek-djelo koje toplo preporučujem svima. Taj je film sličan mome, ali nisam ga zbog toga odabrao. Dojmile su me njegova jednostavnost i toplina. Kroz skromnu priču dolazi se do univerzalnog dosega.
